Image11

Program smanjenja štete je stvoren u Evropi osamdesetih godina tokom epidemija HIV-a. Cilj ovog programa bio je da se ograniči kontaminacija virusima (HIV, Hepatitis B i C) među korisnicima droge. Danas je ovo svjetski primjenjen pristup očuvanju zdravlja i pružanja pomoći marginalizovanim društvenim grupama. Smanjenje štete kao strategija predstavlja skup aktivnosti koje su usmjerene na ograničavanje zdravstvenih, socijalnih i sanitarnih rizika.

“Program smanjenja štete se odnosi na mjere kojima je cilj

smanjivanje štete od korišćenja droga, a koje

ne zahtijevaju nužno smanjenje konzumacije.”

Alex Wodak, 1994, Australija.

Pojam smanjenje štete koristi se za opis koncepta kome je cilj prevenirati ili umanjiti posljedice povezane sa određenim ponašanjima. Politika smanjenja štete se primarno bavi smanjenjem štete koja nastaje kao posljedica uzimanja droga. Smanjenje štete za intravenske korisnike droga ima za cilj pružanje pomoći u izbjegavanju negativnih zdravstvenih posljedica intravenskog korišćenja droga i unaprjeđenje njihovog zdravstvenog i društvenog statusa.

Ovaj program uključuje svrstavanje ciljeva prema prioritetu što znači da neposredni i ostvarljivi ciljevi dobijaju prednost kada se radi sa korisnicima od kojih se realno ne može očekivati da prestanu s upotrebom droga u skoroj budućnosti. Naravno, ovi ciljevi se ne sukobljavaju s krajnjim ciljem - apstinencija. Naime, važno je razumjeti da program smanjenja štete ne negira programe kojima je cilj odvikavanje od droge, niti negira prednosti apstinencije od droge.

 

Tri ključna aspekta Programa smanjenja štete: 

  • Korisnikova odluka za uzimanjem droga prihvata se kao činjenica. Ovim se ne podrazumjeva odobravanje uzimanja droga. Mjere ovog programa podrazumjevaju da će korisnik za sada nastaviti sa uzimanjem droga što se prihvata kao činjenica.

  • Program smanjenja štete je neutralan prema dugoročnim ciljevima intervencije. To ne znači da eventualni cilj ovog pristupa ne bi mogao uključivati apstinenciju. Naprotiv, u mnogim slučajevima mjere programa smanjenja štete predstavljaju prvi, ključni korak prema smanjenju, ako ne čak i prestajanju uzimanja droge. Odnoseći se prema korisniku sa dostojanstvom i razumijevanjem, ovaj pristup je bio uspješan u uključivanju sve većeg broja zavisnika u programe liječenja.

  • Neposredni i ostvarljivi ciljevi imaju prioritet nad ostalim, posebno kod korisnika kod kojih se ne može realno očekivati smanjenje uzimanja droge u bliskoj budućnosti. Međutim, ovi ciljevi se ne kose sa eventualnim ciljem apstinencije. Program je jednostavno neutralan prema dugoročnim ciljevima apstinencije.

Šta program smanjenja štete podrazumjeva?

Program podjele špriceva i igala

Ovo je najpoznatiji i najčešći primjer/aktivnost programa smanjenja štete. Dijeljenje igala i/ili špriceva među intravenskim korisnicima droga odnosi se na dvoje ili više korisnika droga koji uzastopno koriste istu igu i/ili špric kako bi ubrizgali dozu droge u tekućem stanju, poput heroina, kokaina ili amfetamina. Ponašanja koja dovode do dijeljenja igala i špriceva podrazumijevaju pozajmljivanje, prodavanje, kupovanje ili čak uzimanje bačenih špriceva.

Program podjele igala i špriceva počinje se primjenjivati sredinom 1980-tih godina, kao posljedica širenja HIV infekcije putem nečistog pribora za injektiranje droge. Ovakvi programi podrazumijevaju osiguravanje pristupa sterilnom priboru za intravensko korišćenje droga (igle, špricevi, kuvala). Takođe ovaj program obuhvata i akcije prikupljanja iskorišćenog pribora. Ovaj program, uprkos propagandi, nije povezan s povećanjem intravenoznog korišćenja droge, nego je utvrđeno da je uspješno smanjio širenje HIV-a, hepatitisa i drugih virusa.

Postoje različiti oblici programa podjele igala i špriceva. Naime, ovi programi mogu podrazumjevati zamjenu igala i špriceva (vraćanje iskorišćenog pribora kako bi se uzeo sterilan), distribuciju veće količine pribora kako bi korisnici droge distribuirali pribor korisnicima sa kojima su u kontaktu. Ovi programi se razlikuju i po mjestu na kojem se vrši zamjena i dijeljenje pribora. To mogu biti mjesta na koja izlaze terenski radnici (tzv. punktovi) ili Drop in centri, odnosno prostori koji su na raspolaganju zavisnicima, u kojima mogu da se sklone sa ulice, dobiju sterilan pribor, posavjetuju se, pojedu nešto toplo i sl. Najbolje je kombinovati oba načina rada kako bi se postigli što bolji rezultati.

Ovaj program predstavlja najčešće polaznu tačku za pružanje informacija o liječenju zavisnosti, prenošenju HIV/AIDS-a, prenošenju i liječenju Hepatitisa C, o raznim polno prenosivim infekcijama itd.

Supstitucijski program

Supstitucijaski program podrazumijeva liječenje osoba zavisnih od opijata, pod nadzorom doktora. Temelji se na propisivanju ljekova kao što je metadon, koji se najčešće koristi. Doktor, u zavisnosti od slučaja, propisuje određenu dozu metadona koja se postepeno smanjuje dok se ne postigne stanje bez ljekova. Prednosti metadona su dugotrajno djelovanje i, takođe što se može uzimati oralno. Programi supstitucije metadona različito funkcionišu u različitim zemljama, ali najčešće je dozvoljeno prepisivanje samo oralnih oblika metadona, koje se vrlo strogo kontroliše.

Glavni cilj liječenja zamjenskim ljekovima jeste apstinencija od ilegalnih droga. Međutim, mnogi pacijenti nijesu u stanju da postignu potpunu apstinenciju iako tako mogu unaprijediti svoje zdravstveno stanje i način života. Uprkos tome, supstitucijski program povezan je s pozitivnim promjenama u zdravlju i dužini života među zavisnicima, smanjenjem nesigurne prakse intravenskog korišćenja droga, smanjenim kriminalitetom i suzbijanjem širenja HIV-a i drugih krvlju prenosivih bolesti.

Edukacija i komunikacija

Ciljevi ovih programa uključuju identifikovanje i kontaktiranje teško dostupne populacije, poboljšanje dostupnosti programa i usluga, promociju sigurnosti pri korišćenju droga i sigurnog seksualnog ponašanja. Programi širenja informacija, sprovođenja edukacija i komunikacija omogućavaju korisnicima droga da dobiju informacije koje će im pomoći da promijene način korišćenja droga intravenski ili da ga u potpunosti izbjegnu. Takođe, pružaju im se sve potrebne informacije o opasnosti od HIV/AIDS-a, o polno prenosivim bolestima i svim drugim opasnostima takvog načina života.

Različite su mogućnosti širenja informacija i edukacije o ovoj temi. Može se sprovoditi opšte upoznavanje javnosti o problemima prenosa bolesti, pružanje ciljnih informacija kroz zdravstvene i socijalne službe koje zavisnici od droga često posjećuju ili preko terenskih radnika. Takođe, tu je i savjetovanje koje predstavlja način komunikacije “licem u lice” i to je najdjelotvornija metoda u pružanju informacija korisnicima.

Saradnja s pravnim sistemom

Neophodna je podrška pravnog sistema programima smanjenja štete. Važno je naglasiti i uspješnu saradnju policije sa radnicima u sudstvu, zdravstvu, grupama korisnika droga, tzv. terenskim radnicima, poslovnom zajednicom i političkim tijelima. Naime, neophodna je komunikacija i saradnja na nacionalnom nivou.

Terenski rad

Terenski programi su zasnovani na pristupu i ostvarivanju otvorene komunikacije sa teško dostupnim grupama kako bi im se obezbjedila podrška i potrebne informacije. Često se sami korisnici ili bivši intravenski korisnici droga regrutuju u ovom radu. Terenski rad podrazumjeva širenje informacija o načinima smanjenja štete, liječenju zavisnosti i zamjenskim tretmanima, o upućivanju na testiranje na HIV i dijeljenje savjeta o polno prenosivim bolestima, o dijeljenju kondoma i čistog pribora za korišćenje droga, kao i o prikupljanju odbačenog pribora.

Glavni ciljevi koji se nastoje postići terenskim radom su: ostvarivanje kontakta sa korisnicima droga u zajednicama u kojima žive i gdje koriste drogu i prevenirati zdravstvene i društvene posljedice uzimanja droga.